Exploring Switzerland

Najpoznatije fotografkinje

Dorotea Lange


(Lange, Dorothea, rodena 26. maja 1895. u Hobokenu, Njujork – umrla 11. oktobra 1965. u San Francisku), američka dokumentarna fotograf.kinja Studirala je fotografiju i 1919. otvorila fotografski studio u San Francisku. Tokom Velike depresije njene fotografije beskućnika omogućile su joj da radi u saveznoj službi sa zadatkom da istakne mizerno stanje siromašnih slojeva i skrene pažnju javnosti. Njene fotografije su imale toliki uticaj da je vlada otvorila naselja za doseljenike. Fotografija Majka doseljenik (1936) bila je najčešće reprodukovana od svih slika Farm Security Administration. Napravila je još nekoliko fotosesija, medju kojima je i jedna iz Drugog svetskog rata, document vojnog zarobljeništva Amerikanaca japanskog porekla.

Dijana Arbus

Pravo ime Dijana Nemerov (Arbus, Diane Nemerov, 1923-1971), američka fotografkinja. Sestra pjesnika i kritičara Hauarda Nemerova, 50-ih godina XX vijeka radila je kao modna fotografkinja. Od 1955. do 1957. proučavala je dokumentarne fotografije Lizete Model. Objavila je prvi foto-esej za Eskajver (1960). Šezdesetih godina XX veka počela je da istražuje teme koje će je zaokupljati u većem dijelu karijere: ljude koji žive na margini društva uključujući nudiste, transvestite, patuljke i mentalno ili fizički hendikepirane. Njena očita prisnost s temama njenih fotografija za ishod je imala slike koje podstiču saosećajnost posmatrača i izazivaju jaku reakciju. Tokom ovog perioda ovladala je tehnikom korišćenja kvadratnog formata i blic osvetljenja, što njenom radu daje prizvuk teatralnosti i nadrealizma. 1971. izvršila je samoubistvo posle višegodišnje depresije.

Inge Morath





Inge Morath stekla je svjetsku slavu kao fotograf.kinja Supruga američkog književnika Arthura Millera dobila je za svoje fotografije i u SAD-u i u Austriji mnogobrojne nagrade. 1923. Inge Morath rodila se u Grazu. 1940-ih godina -Kao kći bračnog para naučnika studira jezike i novinarstvo u Berlinu. 1949. Nakon što je radila za časopise u Beču i Salzburgu i za jednu agenciju iz Münchena, odlazi u Pariz kako bi za fotografsku agenciju "Magnum" sastavljala tekstove. 1951. Fascinirana fotografijom, izučila je fotografski zanat u Londonu. 1950-ih godina Inge Morath fotografiše za časopise kao što su "Vogue" i "Paris Match". Zbog fotografije putovanja je vode širom Evrope, u Afriku i na Bliski istok. 1962. Udaje se za književnika Arthura Millera, kojeg je upoznala na snimanju filma "Misfits". 1960-ih i 1970-ih godina - Sa svojim mužem odlazi na mnogobrojna putovanja, a utiske zajednički objavljuju u knjigama. 1980-ih i 1990-ih godina - Realizuje individulane projekte, kao i projekte po narudžbi. Inge Morath poznata je prije svega po svojim umjetničkim portretima. Među fotografisanim osobama nalaze se mnoge istaknute osobe. 2002. Umire u bolnici u New Yorku.

Merilin Silverston


Američka fotografkinja, rođena 1919. u Londonu, umrla 1999. na Nepalu.
Studirala je na Wellesley College u Masačusetsu, radila 50 –ih god. 20.vijeka za Art News, Industrial Design and Interiors during.
1955. počela je da radi kao profesionalna fotografkinja za Nancy Palmer Agency u NewYorku i tada obišla Aziju, Evropu, Afriku, Centralnu Ameriku I Sovjetski Savez. 1959. se upoznaje sa Indijom, oduševljava se budističkom kulturom i objavljuje knjige na indijske teme: Bala Child of India (1962) I Ghurkas and Ghosts (1964), i kasnije The Black Hat Dances (1987) i Ocean of Life (1985).
1964. počinje da objavljuje fotografije za jednu od najpoznatijih svetskih agencija Magnum. Objavljivala je fotografije za Newsweek, Life, Look, Vogue i National Geographic.
1999. umrla je u jednom budističkom manastiru blizu Katmandua, u siromaštvu.

Sindi Šerman



Rođena je 19. januara 1954. u Glen Ridžu, Nju Džersi, američka fotograf kinjai filmska rediteljica. O njenom izuzetnom stvaralaštvu i umijeću Rastko Ivanović piše sledeće: «U tom zaleđenom kadru obilja zbilje, naslonjena na materiju američke B-kinematografije 50-ih i 60-ih godina 20. veka, Sindi Šerman u svojim performativnim strategijama prerušavanja postaje idealna kritička – poststrukturalistička mašina za proizvodnju identiteta. Ona je uvek Drugo. Bilo da je sanjiva studentkinja usamljena na eteričnom sedištu svog mikrokosmosa, uzvišeno hladna fam fatal čija umetnost zavođenja divno prožima njeno grešno telo, glamurozna zavodnica, bestidna ljepotica ili suburbana (dakako očajna) domaćica obrasla u korov palanačkih tajni, ona je uvek drugo...




U klasičnom kulturno-društvenom konstruktu polarizovanom na pozicije muškarac-imati i posjedovati, i žena-biti, nadzornik žene unutar žene, iz vizure Berdžera, jeste muškarac kao nametnuta kolektivna fantazija identiteta. Ono nesvodljivo, nepojmljivo, iracionalno je žena kao Drugo. Govoreno klasičnom deridijanskom terminologijom – ako bi posjedovali, držali i razumjeli drugo, onda ono ne bi bilo drugo. Ako je muškarac stil, onda žena ne treba da brine, jer je ona stil i pisanje, toliko artificijalno biće da može da živi na osnovu osjećanja koja izaziva. Tako i u Talmudu stoji: „Žena je narod za sebe“.
Zato Sidni Šerman svoje fotografije „piše“ mastilom tipično rezervisanim za muškarce, pokazujući da su sve te predstave identiteta društvene konstrukcije. Kršeći svojim djelom tradicionalne šablone, Šermanova svjedoči o čistoj nepomućenosti forme ispražnjene od svakog sadržaja, rasipajući tragove o subjektu bez subjektiviteta kao onom Igltonovom „praznom kućištu bezličnih kodova“.




Eva Arnold

Amerikanka, rođena 1912. u Pesilvaniji, dijete ruskh emigranata. Sa fotografijom počinje da se bavi 1946. godine u Njujorku. 1948. kreće na studije fotografije kod Alekseja Brodoviča.Član Magnumovih fotografa/kinja postaje već 1951. a punopravan članica 1957. Od 1962. živi u Engleskoj, povremeno odlazi u SAD I Kinu gdje pravi divnu seriju fotofrafija.Posebno su poznate njene fotografije holivudskih glumaca/ica, pre svega Merilin Monro.
Dobitnica je mnogih prestižnih nagrada u svijetu fotografije.

Najpoznatija svjetska fotografkinja Annie Leibovitz

ANNA-LOU "ANNIE" LEIBOVITZ je američka fotografkinja čiji rad je prepoznatljiv diljem svijeta, a mnoge su njezine fotografije kultne i vječne, poput one s Yoko Ono i Johnom Lennonom fotografiranom na dan Lennonove smrti. Pred objektivom stajale su joj najveće svjetske zvijezde, od glumaca i glumica, manekenki, pjevačica, dizajnera i sl. Zbirku fotografija izložila je u madridskom "FotoEspana" a nazvala ju je "Vida de una fotografa 1990-2005".

Poznata je fotografija Angeline Jolie sa sinom Maddoxom ili, pak, Johnny Depp i njegova bivša djevojka Kate Moss. Johnny Deep joj je inače posebna inspiracija, a mnoge djevojke će se složiti da ih to uopće ne čudi, jer je Johnny pri vrhu ljestvice najseksepilnijih muškaraca na svijetu. Za naslovnicu Vanity Faira fotografirala je i novog američkog predsjednika Baracka Obamu, a nekoliko dana kasnije za naslovnicu Voguea njegovu suprugu i Prvu damu Amerike Michelle Obamu.

Annie je rođena 2. kolovoza 1949. godine kao treće od šestero židovske djece. Njezina joj je bila plesačica a otac pukovnik u američkim zračnim snagama. Kako se otac zbog posla često morao seliti fotografiju je otkrila u vrijeme dok su živjeli na Filipinima. U srednjoj školi zainteresirala se za umjetnost te je počela s pisanjem i sviranjem raznih instrumenata. Kada su se preselili u San Franciso, upisala je studij umjetnosti pri kojem je učila slikati.

Nature Love

Fotografija i Fotoaparati

Fotografija je tehnika digitalnog ili kemijskog zapisivanja prizora iz stvarnosti na sloju materijala koji je osjetljiv na svjetlost koja na njega pada. Riječ dolazi od grčkog φως phos ("svjetlo"), te γραφις graphis ("cratanje") ili γραφη graphê, koje zajedno znače otprilike "crtanje pomoću svjetla".

Fotoaparati
"Camera obscura" (lat. "mračna komora" ili "zamračena prostorija") je kutija (svjetlonepropusna opna bilo kakvog oblika) čije unutrašnje plohe ne dopuštaju odraz svjetlosnih zraka (moraju biti obojene crnom mat bojom ili još bolje, prekrivene crnim filcom). Na stijenki kutije izbušena je rup(ic)a. Kroz taj sitan otvor ("mlaznicu svjetla") svjetlosne zrake izvana, ulaze u mračnu komoru i projiciraju sliku motiva pred kamerom po čitavoj unutrašnjosti komore. Ukoliko se u mračnu komoru stavi fotoosjetljiva ploha, tj. list materijala koji je osjetljiv na svjetlo, a koji može biti kemijski (npr. "fotografski film" ili "foto papir") ili digitalni ("senzor"), može se napraviti snimka motiva.

-kontinuirana dubinska oštrina (svi detalji motiva su jednako "oštri" bez obzira na udaljenost motiva od kamere ili projekcionog zaslona od rupe-objektiva) koja omogućava snimanjene samo na ravni projekcioni zaslon nego i na projekcione zaslone valjkaste, sferne ili bilo kojeg oblika! Projekciju kontinuirane oštrine na cilindričnu plohu daje samo rupa-objektiv.

-kompresija vremena (pokretni detalji motiva ostaju ili potpuno nesnimljeni ili pak zabilježeni tek kao nakupina svjetlosnih titraja, zbog dužine trajanja ekspozicije jer kroz rup(ic)u-objektiv prolazi veoma malo svjetlosti, a nepokretni detalji ostaju jasno zabilježeni)

-širok raspon kadra ("kuteva snimanja" koji ovise o formatu na koji se snima i udaljenosti rup(ic)e-objektiva od formata na koji se snima mogu biti veoma široki. Praktička ograničenja veličine kamere i snimke koju snima određeni su veličinama nabavljivih materijala)

-egzaktna perspektivna projekcija (kada se motiv snima na potpuno ravnu fotoosjetljivu plohu svi pravci iz prostora proiciraju se na ravninu kao pravci)

-potpuna propusnost svjetlosti svih valnih dužina (rupa-objektiv mračne komore propušta i one valne dužine svjetlosti koje ne prolaze kroz staklo, npr. ultraljubičasti dio spektra)

Mračna komora osnova je za sve današnje kamere (foto aparate, kino, video, ili digaitalne kamere) štoviše, ona postoji u svim suvremenim kamerama, a predstavlja prostor između objektiva (otvora sa sustavom leća, kojim je zamijenjena rupica) i fotoosjetljive plohe na koju se snima. Plohe tog prostora suvremenih kamera ne smiju održavati svjetlosne zrake.

Skup leća (objektiv) fokusira (izoštrava) projekciju motiva na plohu snimanja, kao uvećavanu ili smanjenu sliku motiva pred objektivom.

Osim ovog, postoje i drugi načini kako se mogu dobiti fotografske slike, kao fotogrami ili rayografije (prema fotografu Man Rayu, koji je često koristio tu metodu ) ili fotokopije (xerografije). Rayografija se radi tako da se u tamnoj komori (zamračenoj sobi) direktno na fotoosjetljivi sloj kao motiv stave neki predmeti, a zatim osvijetle pa sliku (Rayogram) tvore sjene motiva kao i odrazi svjetla s motiva. Neki autori Rayograme nazivaju fotogrami ili kemogrami (Ž.Jerman) mada bi fotokemogram bio naispravniji naziv jer svojom širinom obuhvaća stvaranje svake analogne fotografske slike. Za fotokopije (xerografije) ili kontaktne kopije snimki (negativa) u anglosaksonskom govornom području ustaljen je naziv fotogram.

Većina fotografskih aparata ima mogućnost podešavanja sljedećih vrijednosti:

• fokus (kojim se izoštrava projekcija motiva što je na nekoj udaljenosti od objektiva),
• blenda (otvorenost objektiva, što je veći otvor blende na fotoosjetljivi sloj pada više svjetla)
• ekspozicija (trajanje propuštanja svjetla kroz objektiv, što je dulja ekspozicija na film pada više svjetla).

Osim toga, fotograf može odabrati:

• objektive raznih žarišnih duljina (ovisno o tome kakvo uvećanje motiva se želi dobiti na snimci) i
• filmove različite osjetljivosti (kojom je određena količina svjetla potrebnog da bi neki motiv bio snimljen dovoljno osvjetljeno).

Jeftini aparati nemaju mogućnost mijenjanja (nekih ili svih) navedenih vrijednosti, a oni obični automatski (tzv. "idiot-kamere") ugrađenim mikroprocesorom sami procjenjuju najbolju kombinaciju traženih vrijednosti za uspješnu snimku.

Motiv je dobro "fokusiran" ako se na snimci vidi jasno (tj. "oštro" sa što više detalja). Ako je motiv dalji ili bliži od podešene udaljenosti snimanja on postaje mutniji ("neoštar") i razgovjetno je vidljivo sve manje njegovih detalja. Radi se o dubinskoj oštrini snimke. Ako je "fokusiran" motiv u prednjem planu, tada će pozadina motiva motiva biti neoštra (i obrnuto, "fokusiranom" pozadinom dobit ćemo neoštru snimku motiva u prednjem planu). Ako se želi dobiti oštru snimku motiva u prednjem i stražnjem planu tada treba smanjiti otvor blende, no tada treba produžiti i trajanje ekspozicije proporcionalno smanjenju otvora blende. Ove vrijednosti su međusobno zavisne, a kod boljih fotoaparata automatski se usklađuju. Treba međutim napomenuti da će dinamički (pokretni) motivi produženjem trajanja ekspozicije biti snimljeni u pomaku ("razmazano").

Pojava digitalne fotografije

Tradicionalna fotografija poprilično je sputavala fotografe što su radili daleko na terenu (naročito novinarske dopisnike) i nisu imali laboratorij za razvijanje filma u blizini. Kako je televizija sve više napredovala i pružala sve veću konkurenciju, fotografije su se sve brže morale dostavljati u novine. Fotoreporteri na udaljenijim lokacijama nosili su minijaturni foto-laboratorij sa sobom; također i neka sredstva prenošenja slike preko telefonskih žica. 1981. Sony je otkrio prvu kameru koja je koristila CCD i koja nije trebala film - Sony Mavica. Mavica je spremala slike na disk, ali prikazivale su se na televiziji. Zato se kamera ne može nazvati potpuno digitalnom. 1990. Kodak je prikazao javnosti DCS 100 - prvu komercijalno dostupnu digitalnu kameru. Zbog visoke cijene nije se koristila nigdje osim u novinarstvu i za profesionalnu upotrebu. Ipak, to je značilo rođenje komercijalne digitalne fotografije.

Povijest fotografije

Preteća fotografije je tzv. "camera obscura" koju su koristili slikari pejzaža i portretisti sve do devetnaestog stoljeća. Međutim, bit fotografije je da se ona mora sama stvoriti i zadržati na nekom fotoosjetljivom materijalu. Problem s ranom fotografijom je bio upravo u tome kako sliku zadržati. Postojali su, naime, materijali koji su u doticaju sa svjetlom mijenjali boju i koji bi onda u kombinaciji s mračnom komorom davali fotografije, ali one

nisu bile trajne.

Problem je 1825. riješio Nicéphore Niepce. Njegova metoda zahtjevala je višesatnu ekspoziciju uz jako dnevno sunce. Ipak, njegova metoda se nije pokazala najboljom pa je u partnerstvu s pariškim slikarem Jacques Daguerreom pokrenuo istraživanje nove metode. 1833 godine Niepce je umro, pa je Daguerre sam nastavio s istraživanjima.

1839. Jacques Daguerre najavio je da je pronašao način kako proizvesti permanentni pozitiv. Taj je izum nazvan Dagerotipija, a francuska je vlada izum odmah otkupila i ponudila svima zainteresiranim mogućnost da se bave fotografijom i dalje ju razvijaju. Daguerre i Nepce-ov unuk su zauzvrat dobili doživotnu rentu.

Istovremeno je u Engleskoj William Fox Talbot otkrio drugi postupak, nazvan kalotipija, ali je otkriće držao u tajnosti. Za razliku od dagerotipije, rezultat kalotipije je bio negativ iz kojeg se je moglo proizvesti neodređen broj pozitiva. Talbot je svoje otkriće patentirao što je uvelike limitiralo razvoj i popularnost te metode.

U sljedećih nekoliko desetljeća fotografi su umnogome unaprijedili cijeli postupak, ali vjerojatno najbitniji pomak je učinio George Eastman koji je izumio fotografski film, tj. tanku prozirnu traku s fotoosjetljivim slojem. Prvi aparati koje je proizveo u svojoj tvrtci Kodak su imali ugrađen film, a nakon što bi se potrošila rola filma - cijeli fotoaparat bi se vraćao u Kodak, a oni bi film razvili, napravili pozitive i vratili aparat vlasniku zajedno s fotografijama i novom rolom filma. Kasnije, varijante fotoaparata su omogućavale vlasniku da i sam mijenja film i razvija fotografije.

1925. godine na tržište je puštena 35milimetarska Leica - aparat čija je rola filma bila široka 35 mm, što je bilo puno manje od svih dotadašnjih (velikoformatnih) aparata. Leica je snimala fotografije čije su stranice (najčešće) imale omjer 2:3, što je od tada postao standard.

Sljedeći veći tehnološki korak je bila fotografija u boji. Samo po sebi to nije bilo revolucionarno otkriće, jer bilo je nekoliko više ili manje uspješnih eksperimenata s bojom tokom devetnaestog stoljeća. Prvi moderni film u boji, Kodachrome, pušten je u masovnu proizvodnju 1935. godine. Ipak, tek u zadnjih nekoliko desetljeća prošlog stoljeća film u boji postaje popularan među amaterima i profesionalcima.

Forgotten

Body and face

The Pitchwise Festival- My first Exhibition :)